Prije nekoliko nedjelja Volstrit žurnal je objavio listu najprodavanijih knjiga na Amazonu i ono što me iznenadilo je da se jedna jako čudna knjiga kotirala na prvom mjestu i na nekoliko dana potisnula Sagu o sumraku Stiga Lašona. Knjiga Put u ropstvo je i dalje na Amazonovoj listi 25 najpopularnijh knjiga, uprkos činjenici da je izdata prije skoro 70 godina i da se na njenoj naslovnoj stranici nalazi crnobijela fotografija elegantnog gospodina srednjih godina. Pisac ove knjige, Fridrih Hajek, je bio najuticajniji predstavnik austrijske ekonomske škole koja je iz nezasluženih razloga bila nepoznata.
Hajek je jedino vodio računa o modi kada je kupovao odjeću. Njegov rad je bio kontradiktoran skoro cjelokupnom načinom razmišljanja koje je bilo popularano u njegovo vrijeme. Intelektualno poštenje mu je bilo bitnije od profesionalnog konsenzusa ili odobravanja javnosti– stav koji je pomogao Hajeku da dobije Nobelovu nagradu za ekonomiju 1974. godine. Nedavni skok u prodaji njegove knjige je uslijedio zahvaljujući voditelju američke Foks televizije, Glenu Beku, koji je posvetio dio svoje nedavno emitovane emisije našem uvaženom preminulom kolegi i njegovoj posljednjoj knjizi Put u ropstvo.
Rijetko se dešava da jedan ekonomista napiše bestseler, ali to nije izuzetak. Razlog zbog koga me privukla ova priča je što je gospodin Hajek bio protivnik svega onoga što svjetski lideri danas rade: intenziviranje propisa, kontrolisanje tržišta i jačanje državne preraspodjele. Hajekova analiza pokazuje da nas centralizovano planiranje dovodi do smanjenog bogatstva i dugoročno do uništavanja individualnih sloboda. Ljudi koji planiraju državnu politiku pravdaju svoj rad pozivajući se na potrebu za racionalnošću, većom socijalnom pravdom i makroekonomskom stabilnošću. Hajek je, sa druge strane, zastupao stav da je ekonomija vrlo kompleksna pojava koja će osujetiti svaki napor i nadu ljudi koji planiraju državnu politiku da je kontrolišu. Napori u kreiranju takozvane »socijalne pravde« i »racionalnog planranja« na kraju dovode do užasa komunizma i nacizma (knjiga je napisana početkom četrdesetih godina, kada niko na zapadu nije imao predstavu koliko će se ovi užasi proširiti). Hajekovi savremeni sljedbenici kažu da smo, možda, upravo krenuli tim putem.
Izvor: Institut Ludvig Fon Mizes. http://mises.org/books/TRTS/
Većina ljudi može smatrati Hajekove stavove previše radikalnim. Međutim, političari ne smiju zaboraviti da svi ljudi ne podržavaju njihove napore ka većem centralnom planiranju i da su njihovi protivnici dobro intelektualno potkovani. Bar će se milioni onih koji su pročitali ovu knjigu složiti i reći da uvijek postoji alternativa za veću državnu potrošnju i strožije regulisanje. Ova činjenica je jasnija onima koji su živjeli u planiranoj ekonomiji i koji žele da potisnu sjećanja na taj period – kao što i mi želimo.
Države širom svijeta počinju da shvataju da ljudi neće još dugo finansirati njihove tekuće prioritete. Džepovi se prazne, ili još gore, pune neplaćenim računima. Crnogorci su, takođe počeli da shvataju da se ljudi ništa više ne osjećaju sigurnijim kada država počinje da troši njihov novac za njih. Oni znaju da to samo odlaže rješenje ekonomskih problema zemlje, najviše što se može postići je da prisilimo našu djecu da plate račun. Zbog toga smo posvećeni smanjenju deficita i javnog duga i sprovođenju strukurnih reformi koje imaju za cilj da državna uprava bude manja i djelotvornija. Gradimo tržišnu ekonomiju i lideri se biraju zbog toga što ne tvrde da mogu da vode biznis bolje od svojih birača. Milton Fridmen je jednom rekao »Biznis biznisa je biznis«. A jedan od glavnih državnih zadataka je da omogući biznisu (malom i velikom) da vodi svoj biznis – baš kao što nas je Hajek podsjećao na vrhuncu ekonomskog planiranja.
http://www.youtube.com/watch?v=d0nERTFo-Sk
Ukoliko ste zadovoljni jednominutnim ocjenama čitalaca, pročitajte strip verziju knjige Put u ropstvo. Ukoliko više volite muzičke spotove od čitanja, pritisnite ovdje. U suprotnom, preporučujem vam da odvojite vrijeme i da pročitate cijelu knjigu.
Igor Lukšić