Kada se govori o odbrani naše zemlje, nedostatak u veličini Crne Gore nadomještamo hrabrošću. Nije slučajno što su Crnogorci bili jedini narod na Balkanu koji prije pola milenijuma uspio da očuva nezavisnost pod Osmanlijama: jednim pogledom na naše planine (i borce na vrhu), okupatori su shvatili da hrabrost treba koristiti uz oprez. Naša nacija je opstala, jer smo štitili ono što je naše.
Stoga je razumljivo što neki moji zemljaci dovode u pitanje slanje naših vojnika u opasni Avganistan, daleku zemlju koja nam nikada nije predstavljala prijetnju. Njih zbunjuje činjenica – koju čak smatraju i izdajom – da se naši vojnici bore zajedno sa NATO-om, koji je samo prije deset godina bombardovao našu zemlju. Zaista, jedan od glavnih spoljnopolitičkih ciljeva države je da Crna Gora postane punopravna članica NATO-a. Ankete pokazuju da nas mnogi Crnogorci ne podržavaju u ostvarivanju ovog cilja.
Moji prijatelji koji ne žele da Crna Gora uđe u NATO, prenebregavaju veoma bitnu činjenicu: zemlje u 2010. godini se suočavaju sa bezbjednosnim problemima koje je deset godina ranije samo nekolicina ljudi mogla predvidjeti. Mogućnost suočavanja Crne Gore sa mnogo većim neprijateljem je pitanje istorije, bez obzira da li u taj konflikt ulazi samostalno ili u ad hoc savezima. Globalna bezbjednosna politika je ušla u svoju novu fazu.
Svijet je ušao u ovu novu eru kada je Al - Kaida napala Njujork i Vašington 11. septembra 2001. godine. Glavna pouka iz ovog napada nije bila što su se životi 2,977 nedužnih ljudi ugasili za samo nekolika minuta, a nažalost nije novina onima koji su upoznati sa balkanskom istorijom 20. vijeka. Najšokantnija činjenica o 11. septembru je da moderna tehnologija omogućava teroristima da udare u samo srce globalne vojne i ekonomske snage. Vojna obuka je nepotrebna – dovoljno je imati internet konekciju i srce puno mržnje. Čak nas ni veliki Durmitor ne može zaštititi od ove vrste prijetnje.
Naravno, Crna Gora nije u opasnosti. Ne suočavamo se sa otvorenim neprijateljima bilo gdje u svijetu, a što nije slučaj sa NATO-om. Pa se postavlja pitanje zašto da dijelimo sudbinu zemalja koje se suočavaju sa opasnošću?
Nijedna zemlja ne zna sa sigurnošću šta bi moglo da joj predstavlja prijetnju u budućnosti. Kako navodi Stejt department , Al-Kaida smatra Španiju metom – ne zbog španske državne politike, već zato što ih i dalje boli gubitak Andaluzije, koju je Španija oduzela Mavarima prije više od pola vijeka. Zemlje mogu postati mete, a da uopšte nisu krive.
Ne treba napominjati one koji su živjeli u bivšoj Jugoslaviji da konflikt može nastati ni iz čega: ljudi koji su sredinom osamdesetih godina upozoravali da će Jugoslavija uskoro postati poprište užasnih krvoprolića su smatrani ekscentricima. Međutim, njihove proročke vizije su se obistinile. Zapadni Balkan je i danas nestabilan region, sa političkim vođama koji žele da raspiruju etničku mržnju. Ukoliko se svi ujedinimo u ovaj savez, skoro je nemoguće da opet dođe do eskalacije etnički konflikata. NATO pomaže zemljama da spriječe prikrivenu, kao i da reaguju na vidljivu opasnost.
Glavni razlog su vrijednosti. NATO ne štiti samo živote svojih građana, već obezbjeđuje odbrambeni štit koji omogućava procvat demokratije slobodnog tržišta. Crna Gora prihvata ove vrijednosti. Krvlju smo povezani između sebe, a mislima sa evro-atlantskom zajednicom i moramo biti spremni da branimo ova uvjerenja. Nije bitno da li je protivnik druga zemlja, vjerski fanatici ili politički pokret, kao što je bio fašizam koji se pojavio tridesetih godina prošlog vijeka. U politiičkom i vojnom smislu, odgovorićemo na napad na Pariz isto kao što bi odgovorili na napad na Podgoricu.
NATO ne umanjuje našu slobodu, već nam pomaže da je očuvamo. Avganistan je bio pogodno tle za razvijanje smrtonosnih prijetnji za bezbjednost zapada. Ne možemo tolerisati ponovni nastanak ovih prijetnji. Iz tog razloga ukupno trideset i jedan vojnik i medicinsko osoblje je uključeno u Međunarodne bezbjednosne snage NATO-a za podršku Avganistanu. I upravo zbog toga Crna Gora želi da se pridruži Hrvatskoj i Albaniji i da zauzme svoje mjesto u NATO-u.
dr Igor Lukšić, potpredsjednik Vlade Crne Gore