Ekonomisti, baš kao i ja, skloni su racionalnim argumentima. Istrajni smo u nastojanju da svoje stavove (ili predviđanja) baziramo na kristalno jasnim principima na kojima funkcioniše realnost ili makar kako bi trebalo da funkcioniše. Upravo zbog toga ekonomski teoretičari ponekad prilaze prirodnoj složenosti stvari kao složenom problemu ili ga jednostavno zanemaruju. Mada ne mogu tačno da citiram, mislim da je američki nobelovac Robert Lukas kazao da dobar ekonomski model treba da bude toliko jednostavan da može da se napiše na salveti. Međutim, ja čvrsto vjerujem, da kada se to svede na živote stvarnih ljudi, primjena logike nije uvjek najbolji pristup.
Zbog toga prihvatam racionalne argumente protiv eura sa dozom rezerve. U posljednje vrijeme jako je moderno biti kritičar eura. Poznati ekonomisti zagovaraju tezu da globalni učesnici na tržištu smatraju evropska najrazvijenija tržišta rizičnim, zbog nedostatka sopstvene valute, dok s druge strane kolumnisti govore da euro nije ispunio očekivanja kreatora. Ovi argumenti sadrže zabrinjavajući stepen istine. Na primjer, tačno je da je euro izazvao veliku nefleksibilnost evropskih ekonomija i da su troškovi ogromni.
Ali zar nisu kreatori zajedničke valute predvidjeli ovu mogućnost? Ako nisu, zašto su posljednjih godina opredijelili ogromne iznose u strukturne i kohezione fondove?
Mora da postoji razlog za euro koji nije samo politički. Euro entuzijasti ističu da euro nije prvenstveno sredstvo ekonomske politike, već simbol evropskih integracija – nova evropska valuta za novo evropsko društvo. Budući da je razlog zajedničke valute čisto političke prirode, oni ističu da su ekonomski argumenti protiv valute uzaludni.
Međutim ekonomisti ne vole da isključe racionalne argumente isticanjem da je ovo pitanje politički motivisano. Dobre strane se moraju uzimati u obzir u zavisnosti od slučaja do slučaja. Osnovna jednačina se mora dopuniti novim koeficijentima.
Trebalo bi posmatrati euro kao stan u kojem žive različiti cimeri. U lošim vremenima cimeri često zaboravljaju prednosti zajedničkog života. Ipak, činjenica da se epidemije brže šire u velikim gradovima ne podstiče mase ljudi da se sele u sela. Oni preferiraju prednosti dobre zdravstvene zaštite, koja se može postići samo kroz zajedničku saradnju. Oni preferiraju da ostanu u mjestu u kojem pripadaju – zajedno.
Projekat evropskog ujedinjenja je bio politička odluka koja se može ekonomski vrednovati. Otklanjanje barijera u trgovini je popločalo put miru i prosperitetu, dok poboljšanje političkih odnosa između država članica osigurava njihov nepovrat. Troškovi i cijene su manje. Manje nacije su našle sklonište i sidro stabilizacije u zajedničkom tržištu (kao što je to bio slučaj sa Crnogorcima 90–ih godina kada smo uveli njemačku marku). Evropljani doživljavaju ogroman, prethodno nepoznat osjećaj slobode, jer se njihova valuta priznaje na cijelom kontinentu. Ovaj osjećaj slobode doprinosi njihovom blagostanju.
Istovremeno, euro nam pomaže da bolje sprovedemo reforme koje su nam neophodne za poboljšanje konkurentosti. Ove odluke nisu lake, ali su neizbježne. Ekonomski stručnjaci se slažu da je euro pomogao Crnoj Gori da uspostavi stabilnost i nisku stopu inflacije, čime je država postala privlačnija i sigurnija za strane investicije. Potpuno se slažem sa Zdenekom Sikravom, stručnjakom za evropske studije na Masarik univerzitetu koji je rekao “činjenica da koristimo euro ne znači da ne trebamo da ispunimo sve uslove za ulazak u euro zonu ”.
Prednosti su vidljivije kada uzmemo u obzir činjenicu da nije došlo do oružanog sukoba na europskom tlu u posljednjim decenijama - osim onog zbog kojeg svi duboko žalimo. Zajednička ekonomska svrha smanjuje šanse za sukob - i što jače ispletemo evropsku ekonomsku tkaninu, manja je vjerovatnoća za izbijanje sukoba. Zajednička valuta utjelotvoruje proces ujedinjavanja evropskih ekonomija. Ukidanjem simbola, sve ostalo će prije ili kasnije nestati.
Ovo je prava prilika za sagledavanje efekata uloženih milijardi u spašavanje zajedničke valute. Teško ih je izmjeriti, ali oni nesumljivo postoje.
dr Igor Lukšić, potpredsjednik Vlade i ministar finansija