Prije nekoliko nedjelja Volstrit žurnal je objavio listu najprodavanijih knjiga na Amazonu i ono što me iznenadilo je da se jedna jako čudna knjiga kotirala na prvom mjestu i na nekoliko dana potisnula Sagu o sumraku Stiga Lašona. Knjiga Put u ropstvo je i dalje na Amazonovoj listi 25 najpopularnijh knjiga, uprkos činjenici da je izdata prije skoro 70 godina i da se na njenoj naslovnoj stranici nalazi crnobijela fotografija elegantnog gospodina srednjih godina. Pisac ove knjige, Fridrih Hajek, je bio najuticajniji predstavnik austrijske ekonomske škole koja je iz nezasluženih razloga bila nepoznata.

Hajek je jedino vodio računa o modi kada je kupovao odjeću. Njegov rad je bio kontradiktoran skoro cjelokupnom načinom razmišljanja koje je bilo popularano u njegovo vrijeme. Intelektualno poštenje mu je bilo bitnije od profesionalnog konsenzusa ili odobravanja javnosti– stav koji je pomogao Hajeku da dobije Nobelovu nagradu za ekonomiju 1974. godine. Nedavni skok u prodaji njegove knjige je uslijedio zahvaljujući voditelju američke Foks televizije, Glenu Beku, koji je posvetio dio svoje nedavno emitovane emisije našem uvaženom preminulom kolegi i njegovoj posljednjoj knjizi Put u ropstvo.

Rijetko se dešava da  jedan ekonomista napiše bestseler, ali to nije izuzetak.  Razlog zbog koga me privukla ova priča je što je gospodin Hajek bio protivnik svega onoga što svjetski lideri danas rade: intenziviranje propisa, kontrolisanje tržišta i jačanje državne preraspodjele.  Hajekova analiza pokazuje da nas centralizovano planiranje dovodi do smanjenog bogatstva i dugoročno do uništavanja individualnih sloboda.  Ljudi koji planiraju državnu politiku pravdaju svoj rad pozivajući se na potrebu za racionalnošću, većom socijalnom pravdom i makroekonomskom stabilnošću.  Hajek je, sa druge strane, zastupao stav da je ekonomija vrlo kompleksna pojava koja će osujetiti svaki napor i nadu ljudi koji planiraju državnu politiku da je kontrolišu.  Napori u kreiranju takozvane »socijalne pravde« i »racionalnog planranja« na kraju dovode do užasa komunizma i nacizma (knjiga je napisana početkom četrdesetih godina, kada niko na zapadu nije imao predstavu koliko će se ovi užasi proširiti).  Hajekovi savremeni sljedbenici kažu da smo, možda, upravo krenuli tim putem.

Izvor: Institut Ludvig Fon Mizes. http://mises.org/books/TRTS/

Većina ljudi može smatrati Hajekove stavove previše radikalnim. Međutim, političari ne smiju zaboraviti da svi ljudi ne podržavaju njihove napore ka većem centralnom planiranju i da su njihovi protivnici dobro intelektualno potkovani.  Bar će se milioni onih koji su pročitali ovu knjigu složiti i reći da uvijek postoji alternativa za veću državnu potrošnju i strožije regulisanje.  Ova činjenica je jasnija onima koji su živjeli u planiranoj ekonomiji i koji žele da potisnu sjećanja na taj period – kao što i mi želimo.

Države širom svijeta počinju da shvataju da ljudi neće još dugo finansirati njihove tekuće prioritete.  Džepovi se prazne, ili još gore, pune neplaćenim računima.  Crnogorci su, takođe počeli da shvataju da se ljudi ništa više ne osjećaju sigurnijim kada država počinje da troši njihov novac za njih.  Oni znaju da to samo odlaže rješenje ekonomskih problema zemlje, najviše što se može postići je da prisilimo našu djecu da plate račun.  Zbog toga smo posvećeni smanjenju deficita i javnog duga i sprovođenju strukurnih reformi koje imaju za cilj da državna uprava bude manja i djelotvornija.  Gradimo tržišnu ekonomiju i lideri se biraju zbog toga što ne tvrde da mogu da vode biznis bolje od svojih birača. Milton Fridmen je jednom rekao »Biznis biznisa je biznis«.  A jedan od glavnih državnih zadataka je da omogući biznisu (malom i velikom) da vodi svoj biznis – baš kao što nas je Hajek podsjećao na vrhuncu ekonomskog planiranja.

http://www.youtube.com/watch?v=d0nERTFo-Sk

Ukoliko ste zadovoljni jednominutnim ocjenama čitalaca, pročitajte strip verziju knjige Put u ropstvo.  Ukoliko više volite muzičke spotove od čitanja, pritisnite ovdje. U suprotnom, preporučujem vam da odvojite vrijeme i da pročitate cijelu knjigu.

Igor Lukšić

Zdrav i vitalan finansijski sistem ključ je stabilnosti i likvidnosti svake ekonomije. I to je zasigurno najvažnija lekcija koju smo naučili iz krize. Ekonomska istorija je pokazala da su najveće ekonomske krize upravo počinjale krizom u finansijskom sistemu, pa i ova posljednja. Stoga su svi napori najrazvijenijih država  usmjereni ka pronalaženju rješenja i uspostavljanju mehanizama koji će obezbijediti dugoročnu stabilnost finansijskog sistema.

U tom smislu, i Crna Gora je prepoznala globalne prijetnje i pripremila novi set finansijskih zakona koji ulazi u najbolje međunarodno zakonodavstvo i najbolje međunarodne prakse MMF-a, Svjetske banke i G20. Imam, prije svega, profesionalnu, ali i moralnu obavezu da kažem da su zakoni mnogo „više od člana 90” i da će Crna Gora usvajanjem ovih rješenja biti u društvu najuređenijih finansijskih sistema svijeta, a mnogo ispred zemalja iz regiona, pa i pojedinih evropskih zemalja. Čini se da su se dobra i sa evropskim zakondavstvom usklađena zakonska rješenja našla u zapećku zbog medijskih polemika i pažnje koja je ovoj temi posvećena.

Ovo iz razloga, jer je upravo Zakon o Centralnoj banci usklađen sa najboljom međunarodnom praksom i evropskim pravom, pažljivo pripreman uz podršku MMF-a i Svjetske banke, uvažavajući najbolje evropska rješenja i  direktive iz ove oblasti. Njime će se ojačati nezavisnost Centralne banke, jer zakon predviđa nove značajno proširene nadležnosti članova Savjeta, a  u skadu sa Ustavom Centralnoj banci su data nova ovlašćenja i novi organi rukovođenja. Centralna banka dobija ulogu kreditora u posljednjoj instanci, u slučaju potrebe za djelovanjem u dijelu poboljšanja likvidnosti, a istovremeno i obavezu da preventivno djeluje na način da zaštiti finansijski sistem od budućih previranja. Istovremeno, predlogom je definisano da potpuno samostalno raspolaže svojom imovinom. Predloženim rješenjima u potpunosti se implementira princip nezavisnosti poštujući Ugovor o funkcionsanju Evropske unije. Na taj način, obezbijediće se institucionalna, funkcionalna personalna i finansijska nezavisnost. Nijesu li to najveći argumenti nezavisnosti i jačanja uloge Centralne banke koja u svakom ozbiljnom ekonomskom i finansijskom sistemu ima najvažniju ulogu, a to je da čuva stabilnost  jedne države?

Takođe, smatrali smo da novim zakonima treba uspostaviti mehanizme zaštite i kontrole finansijskog sistema u slučaju novog finansijskog kolapsa. Takvu ulogu imaće novo tijelo  Savjet za finansijsku stabilnost, koje će biti uspostavljeno po ugledu na preporuke lidera G20 i svjetskog Odbora za finansijsku stabilnost. Iako su i Vlada i Centralna banka tokom krize donijele set mjera koji je naš finansijski sistem učnio stabilnim, Savjet će imati ulogu da prepoznaje potencijalne rizike, sprečava i ublažava sistemske rizike u finansijskom sistemu Crne Gore, a, prije svega, preventivno djeluje u cilju sprečavanja novih finansijskih poremećaja. Ovo tijelo biće potpora i podrška Centralnoj banci u njenom djelovanju i očuvanju finasijskog sistema, pri čemu je cilj da Savjet ni na koji način ne ugrozi nezavisnost pojedinih regulatora čiji ga predstavnici sačinjavaju. Isto tako, to može biti uvod u postupno objedinjavanje finansijske regulacije u budućem periodu.

Predlogom Zakona o zaštiti depozita uskladili smo naš sistem zaštite depozita sa pravilima i načelima evropskog zakonodavstva u dijelu povećavanja nivoa zaštite depozita, skraćivanja rokova za postupanje Fonda u slučaju isplate garantovanih depozita, kao i unapređenja tehnika i procedura isplate. Na taj način, obezbijediće se najveći mogući stepen usaglašavanja sa evropskim i međunarodnim praksama uzimajući u obzir stepen razvijenosti finansijskog sistema u Crnoj Gori. Zakonom je predviđeno postepeno povećavanje nivoa garantovanog depozita, na način da će ovaj iznos u 2010. godini biti 20.000 eura, u 2011. godini 35.000 eura i 50.000 eura u 2011. godini. To će značiti da će već u 2010. godini 99% svih depozita biti zaštićeno, čime će se na neki način nastaviti trajanje Zakona o mjerama za zaštitu bankarskog sistema, koji se pokazao kao jedan od najznačajnijih instrumenata naše antikrizne politike. U zakon su inkorporirane direktive Evropke unije, prije svega, Direktiva 2009/14/EC kojom su države članice obavezane na ujednačavanje visine garantovanih depozita i skraćenje roka za isplatu garantovanog depozita

Donošenje izmjena i dopuna zakona o bankama i zakona o stečaju i likvidaciji banaka značiće  dalje usklađivanje sa bazelskim principima, preporukama MMF-a i Svjetske banke koji su ukazali na potrebu izmjena zakona, jačanje funkcije regulatora u cilju obezbjeđenja većeg stepena stabilnosti bankarskog sistema, a, prije svega, usklađivanje sa direktivama EU. Najveće izmjene se odnose na proširenje nadležnosti privremenog upravnika, te dodatne mogućnosti koje će supervizor imati na raspolaganju u pogledu izricanja mjera prema banci. U tom smislu, uvedene su i nove kategorije kao što su tzv. „purchase and assumtions“ transakcije, koje podrazumijevaju prenos imovine i obaveza na drugu banku. Navedene odredbe su pripremljene u cilju jačanja povjerenja u finansjiski sektor obezbjeđivanjem većeg stepena stabilnosti bankarskog sistema.

Primjena svih opisanih rješenja izvjesno će pomoći sprovođenju strukturnih reformi u jednoj od najvažnijih oblasti ekonomskog sistema.

dr Igor Lukšić, potpredsjednik Vlade i ministar finansija

Izbijanjem ekonomske krize, debata koja se vodila oko pitanja kako restartovati svjetsku finansijsku mašinu je stavila u drugi plan pitanje dugoročnih institucionalnih reformi - čak i u zemljama  u kojima su promjene bile od presudnog značaja. “Promjena” o kojoj govorim, ne odnosi se na dugoročnu fiskalnu održivost zemlje ili trgovinski i finansijski disbalans. Mogla bi se prije nazvati realnošću. Kao političar pozicije, znam da moram biti jako pažljiv u izboru riječi i njihove konotacije, ali neću okolišati: korupcija. To je neprijatelj sa kojim se ne smijemo nikada pomiriti, čak i ako bi nam pomogla da prevaziđemo fiskalne probleme u kratkom roku. Zašto? Zato što će ti korupcija zabiti nož u leđa.

Kada zemlje očajnički teže ekonomskom rastu, one moraju biti izuzetno oprezne u izboru načina za prevazilaženje prepreka koje im stoje na putu. Odnos između rasta i korupcije je već decenijama predmet rasprava (rad Paola Maura iz MMF-a je najvjerovatnije postavio temelje ovog koncepta). Neki su isticali da novac dobijen korupcijom pomaže u „podmazivanju“ točkova društva, dok su drugi tvrdili da se takav novac može više posmatrati kao „pijesak“ koji usporava te točkove. Zagovornici stanovišta „podmazivanja točkova društva“ su smatrali da je da podmićivanje obezbijeđuje funcionisanje birokratije. Više naučno rečeno, podmićivanje je „novac ubrzanja“ koji podstiče efikasnu proizvodnju osnovnih javnih dobara. Sa druge strane, zagovornici teorije „pijeska“ su tvrdili da korupcija umanjuje podsticaje za investiranje i inovacije, jer ugrožava sigurnost svojinskih prava. Korumpirana birokratija ima tendenciju kašnjenja u izdavanju ili odobravanju dozvola i licenci. Pored toga, korupcija može biti prisutna u kanalima u kojima je ne očekujete . Da skratimo priču: korupcija na kraju ubija ekonomski rast, jer stvara barijere i otežava ekonomski rast.  Stoga se suzbijanjem korupcije obezbjeđuju veće ekonomske slobode. Debata oko teorija „pijeska“ i „podmazivanja“ nije dostigla svoj vrhunac, budući da je većina podataka (da ne pominjem zdravi razum) ukazala na argumente istaknute u teoriji pijeska.

Ja, takođe, podržavam „teoriju pijeska”.

Zašto postoji korupcija? Američki ekonomista Daron Ejsmoglu i njegove kolege su 2000. godine istakli da je vrijeme krivo za porast koruptivnih institucija. Prema njihovoj teoriji, evropske imeprijalne sile su osnovale jako izrabljivačke rukovodeće insitucije u kolonijama u kojima je klima bila jako nepovoljna za Evropljane da emigriraju u velikom broju.  Kada su se Evropljani povukli, lokalne vlasti koje su naslijedile te institucije su nastavile sa istim zloupotrebama. Ejsmoglu i njegove kolege su utvrdile da institucionalna zloupotreba ima visok procenat učešća u BDP-u po glavi stanovnika.  

Možda previše okrivljuju vrijeme, ali je sigurno da to ima veze sa institucijama i zakonodavnim okvirom.

Evidentno je da se jugoistočna Evropa bori sa lošim institucionalnim nasljeđem. Za nas, organizovani kriminal i korupcija su naslijeđe komunizma, koji su se još više iskomplikovali sankcijama koje su nam uvedene devedesetih godina prošlog vijeka.

Postavlja se pitanje kako možemo pobijediti korupciju? Akademski tekstovi nam govore da je recept jednostavan, ali nije nimalo lak: vladavina prava, obezbjeđenje svojinskih prava, izgradnja institucija, veće zarade državnih zvaničnika, strožiji nadzor i država koja je veličinom mala, ali ubjedljivo jača u sprovođenju zakona. Ovaj recept koristimo godinama Ovo pitanje je postalo politički prioritet i ostvarili smo zavidne rezultate – na primjer, moje ministarstvo primjenjuje najmodernije alarmne mehanizme za identifikovanje slučajeva koji se odnose na pranje novca.

Ulozi su visoki: ukoliko posustanemo, suočićemo se kako sa posljedicama kašnjenja sa EU integracijama , tako i sa opadajućim ekonomskim rastom.

dr Igor Lukšić, potpredsjednik Vlade i ministar finansija