Dok uživamo u uspjesima naših košarkaških reprezentacija, ali i drugih crnogorskih sportista, ono što posebno ispunjava jeste nova vrsta patriotizma koja počinje da se ubrzano razvija u našoj zemlji.

Vjerujem da je sve više dijele svi nasi žitelji, bez obzira na opredjeljenje tokom referendumske kampanje. Čini mi se da je sport jedan od najboljih mostova koji spajaju drustvene protivrječnosti - političke, generacijske, ideološke na najbolji mogući način kombinujući želju za takmičenjem i moralni sistem. Iz tog razloga smatram da je neophodno u što kraćem roku preispitati naša strateška opredjeljenja kada je sport u pitanju.

Nesumnjivo, Crnogorci i Crnogorke (fraza građani i građanke koja podsjeća na tekovine francuske revolucije malo po malo bi mogla da izblijedi imajući u vidu da smo u skladu sa međunarodnim standardima konačno shvatili da smo svi nacionalno gledano Crnogorci/Crnogorke dok je pojedinačno pravo svih da se etnički svrstaju i u neku drugu kategoriju ako tako žele) su veoma talentovani za sport. Međutim, treba imati u vidu da finasiranje sporta često biva neodvojivo od ekonomskih mogućnosti i to posebno u vremenu ekonomske krize.

Iz tog razloga, iz ugla države smatram da postoje nekolike obaveze: ulaganja u infrastrukturu - fudbalski stadioni, sportske dvorane, bazeni, potom obezbjeđivanje sredstava za funkcionisanje sportskih saveza, prije svega, u cilju ostvarivanja konkurentnih reprezentativnih nastupa i dalja podrška razvoju sporta posebno mlađih selekcija. Ulaganje u infrastrukturu je nesumnjivo logičan izbor i ono što je izvjesno dobri rezultati ostvareni u tom smislu u prethodnom periodu kako će se i nastaviti.

Sredstva za sportske saveze su logičan izbor, s tim sto mi se čini razumnim prioritet dati sportovima u kojima se bilježe zapaženi rezultati kakvi su vaterpolo, košarka, rukomet posebno ženski i odbojka imajući u vidu talentovane mlađe selekcije.

Bogata je zemlja u kojoj bar u jednom sportu budete konkurentni, a naše je bogatstvo u tom smislu višestruko veće. Od pojedinačnih sportova već se izdvajaju atletika kroz sjajnu Mariju Vuković, ali i ženski tenis u kontinuitetu već neko vrijeme, a od nedavno kroz, takođe, sjajnu Danku Kovinić - dakle dva potencijalna olimpijska zlata u Rio de Ženeiru 2016. godine!

Od borilačkih sportova djeluje mi logičnim razmišljati o olimpijskim sportovima kakvi su džudo, ali i tekvondo.

Ulaganje u mlade zvuči kao kliše, ali je bitno zašto to radite da ne bi bio. Rekao sam već da naši klubovi kubure sa problemom ekonomskog potencijala. Zato smatram mnogo realnijim ulagati u domaće igrače do njihovih ranih dvadesetih i potom strateški se povezivati sa prestižnim evropskim klubovima kako bi nastavili svoj razvoj i time povratno jačali nase reprezentativne selekcije.

Važan zadatak u tom smislu je ulaganje u trenerski potencijal na čemu svi savezi dodatno treba da porade angažujući i kadrove iz regiona. Ne zaboravimo da su zemlje koje su se najbrže razvijale tokom istorije bile sklone uvozu znanja.

Dobra igra, Crnogorci!

Igor Lukšić

Autor je potpredsjednik i ministar  finansija u Vladi Crne Gore i predsjednik Košarkaškog saveza Crne Gore

Nakon što sam izabran za poslanika u crnogorskoj Skupštini, svoju političku karijeru sam nastavio u Ministarstvu spoljnih poslova, zemlje koja više ne postoji (Srbija i Crna Gora). Iako sam ušao u finansije, još uvijek sam veliki pobornik spoljnih poslova tako da se ne mogu oduprijeti iskušenju a da nešto ne prokomentarišem. Želim da prokomentarišem predlog Evropske unije o uspostavljanju institucije specijalnog izaslanika za zapadni Balkan - tema koja je od ključnog značaja ne samo za Crnu Goru, već i za druge zemlje u regionu.

Mediji su u junu objavili da je baronica  Ketrin Ešton, najviši diplomata EU, razmatrala mogućnost imenovanja izaslanika EU za zapadni Balkan i da tu ulogu povjeri Pediju Ešdaunu, koji je u periodu od 2002. do 2006. godine obavljao funkciju visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu. Mediju su špekulisali i o bivšem slovačkom ministru inostranih poslova, Miroslavu Lajčaku, koji je takođe u periodu od 2007. do 2009. godine bio bosanski visoki predstavnik. (Crnogorci ga se sjećaju kao čovjeka koji je u ime EU 2006. godine nadgledao referendum za nezavisnost).

Za sada se ideja o EU izaslaniku za zapadni Balkan zvanično ne razmatra, jer je podijelila zainteresovane strane. Ipak, najveća rasprava se vodi o pitanju ko bi mogao biti imenovan na tu funkciju, a ne da li bi tu funkciju trebalo uopšte osnovati. Detaljnija analiza argumenata, ukazuje da je predlog osujećem zbog neslaganja oko osobe koja bi bila imenovana na tu funkciju, a ne zbog mjesta.

Neki eurofili se protive ovoj ideji, zasnivajući svoje argumente na činjenici. da bi imenovanje „specijalnog predstavnika za zapadni Balkan „značilo označavanje regiona kao krizne zone. Ovaj argument mi je sumnjiv. Postoji prilično rasprostranjeno mišljenje da su specijalni izaslanici oči i uši EU u mjestima koja zahtijevaju posebnu pažnju. Ono što se zaboravlja u ovom slučaju je da „posebna pažnja“ ne  znači nužno i očuvanje mira u ratnoj zoni. Balkanu je neophodno da bude u žiži interesovanja, iz razloga što započinjemo proces stabilizacije i pridruživanja u vremenu u kojem se mnoge zemlje članice EU žale na „iskorišćenost proširenja“. Slanje specijalnog izaslanika bi ukazalo na posvećenost Brisela u proširivanju na jugoistočnu Evropu.

Uvjeren sam da je Balkanu potreban specijalni izaslanik koji je sposoban da sagleda cjelokupnu prirodnu složenost regiona, koji shvata razlike između država i njihovih konstitutivnih naroda. Crna Gora je bila blagoslovena stabilnošću – što nije bio slučaj sa drugim zemljama u regionu. Specijalni izaslanik bi mogao ohrabriti države koje napreduju i dati podršku zemljama sa posebnim potrebama. Kao što je jedan diplomata istakao na EU Obzerver internet portalu, izaslanik za zapadni Balkan neće obavljati samo funkciju kriznog menadžera, već može pomoći  svim postojećim institucijama i predstavnicima EU (uključujći i specijalne predstavnike za Bosnu i Hercegovinu, Kosovo i Makedoniju, Eulex misiju na Kosovu i šefove EU delegacija u svakoj zemlji pojedinačno).  Izaslanik ne bi bio u istom rangu sa baronicom Ešton ili komesarom za proširenje Štefanom Fuelom, već bi bio njihov savjetnik.

http://waz.euobserver.com/887/30274

Prije nekoliko nedjelja Volstrit žurnal je objavio listu najprodavanijih knjiga na Amazonu i ono što me iznenadilo je da se jedna jako čudna knjiga kotirala na prvom mjestu i na nekoliko dana potisnula Sagu o sumraku Stiga Lašona. Knjiga Put u ropstvo je i dalje na Amazonovoj listi 25 najpopularnijh knjiga, uprkos činjenici da je izdata prije skoro 70 godina i da se na njenoj naslovnoj stranici nalazi crnobijela fotografija elegantnog gospodina srednjih godina. Pisac ove knjige, Fridrih Hajek, je bio najuticajniji predstavnik austrijske ekonomske škole koja je iz nezasluženih razloga bila nepoznata.

Hajek je jedino vodio računa o modi kada je kupovao odjeću. Njegov rad je bio kontradiktoran skoro cjelokupnom načinom razmišljanja koje je bilo popularano u njegovo vrijeme. Intelektualno poštenje mu je bilo bitnije od profesionalnog konsenzusa ili odobravanja javnosti– stav koji je pomogao Hajeku da dobije Nobelovu nagradu za ekonomiju 1974. godine. Nedavni skok u prodaji njegove knjige je uslijedio zahvaljujući voditelju američke Foks televizije, Glenu Beku, koji je posvetio dio svoje nedavno emitovane emisije našem uvaženom preminulom kolegi i njegovoj posljednjoj knjizi Put u ropstvo.

Rijetko se dešava da  jedan ekonomista napiše bestseler, ali to nije izuzetak.  Razlog zbog koga me privukla ova priča je što je gospodin Hajek bio protivnik svega onoga što svjetski lideri danas rade: intenziviranje propisa, kontrolisanje tržišta i jačanje državne preraspodjele.  Hajekova analiza pokazuje da nas centralizovano planiranje dovodi do smanjenog bogatstva i dugoročno do uništavanja individualnih sloboda.  Ljudi koji planiraju državnu politiku pravdaju svoj rad pozivajući se na potrebu za racionalnošću, većom socijalnom pravdom i makroekonomskom stabilnošću.  Hajek je, sa druge strane, zastupao stav da je ekonomija vrlo kompleksna pojava koja će osujetiti svaki napor i nadu ljudi koji planiraju državnu politiku da je kontrolišu.  Napori u kreiranju takozvane »socijalne pravde« i »racionalnog planranja« na kraju dovode do užasa komunizma i nacizma (knjiga je napisana početkom četrdesetih godina, kada niko na zapadu nije imao predstavu koliko će se ovi užasi proširiti).  Hajekovi savremeni sljedbenici kažu da smo, možda, upravo krenuli tim putem.

Izvor: Institut Ludvig Fon Mizes. http://mises.org/books/TRTS/

Većina ljudi može smatrati Hajekove stavove previše radikalnim. Međutim, političari ne smiju zaboraviti da svi ljudi ne podržavaju njihove napore ka većem centralnom planiranju i da su njihovi protivnici dobro intelektualno potkovani.  Bar će se milioni onih koji su pročitali ovu knjigu složiti i reći da uvijek postoji alternativa za veću državnu potrošnju i strožije regulisanje.  Ova činjenica je jasnija onima koji su živjeli u planiranoj ekonomiji i koji žele da potisnu sjećanja na taj period – kao što i mi želimo.

Države širom svijeta počinju da shvataju da ljudi neće još dugo finansirati njihove tekuće prioritete.  Džepovi se prazne, ili još gore, pune neplaćenim računima.  Crnogorci su, takođe počeli da shvataju da se ljudi ništa više ne osjećaju sigurnijim kada država počinje da troši njihov novac za njih.  Oni znaju da to samo odlaže rješenje ekonomskih problema zemlje, najviše što se može postići je da prisilimo našu djecu da plate račun.  Zbog toga smo posvećeni smanjenju deficita i javnog duga i sprovođenju strukurnih reformi koje imaju za cilj da državna uprava bude manja i djelotvornija.  Gradimo tržišnu ekonomiju i lideri se biraju zbog toga što ne tvrde da mogu da vode biznis bolje od svojih birača. Milton Fridmen je jednom rekao »Biznis biznisa je biznis«.  A jedan od glavnih državnih zadataka je da omogući biznisu (malom i velikom) da vodi svoj biznis – baš kao što nas je Hajek podsjećao na vrhuncu ekonomskog planiranja.

http://www.youtube.com/watch?v=d0nERTFo-Sk

Ukoliko ste zadovoljni jednominutnim ocjenama čitalaca, pročitajte strip verziju knjige Put u ropstvo.  Ukoliko više volite muzičke spotove od čitanja, pritisnite ovdje. U suprotnom, preporučujem vam da odvojite vrijeme i da pročitate cijelu knjigu.

Igor Lukšić

Zdrav i vitalan finansijski sistem ključ je stabilnosti i likvidnosti svake ekonomije. I to je zasigurno najvažnija lekcija koju smo naučili iz krize. Ekonomska istorija je pokazala da su najveće ekonomske krize upravo počinjale krizom u finansijskom sistemu, pa i ova posljednja. Stoga su svi napori najrazvijenijih država  usmjereni ka pronalaženju rješenja i uspostavljanju mehanizama koji će obezbijediti dugoročnu stabilnost finansijskog sistema.

U tom smislu, i Crna Gora je prepoznala globalne prijetnje i pripremila novi set finansijskih zakona koji ulazi u najbolje međunarodno zakonodavstvo i najbolje međunarodne prakse MMF-a, Svjetske banke i G20. Imam, prije svega, profesionalnu, ali i moralnu obavezu da kažem da su zakoni mnogo „više od člana 90” i da će Crna Gora usvajanjem ovih rješenja biti u društvu najuređenijih finansijskih sistema svijeta, a mnogo ispred zemalja iz regiona, pa i pojedinih evropskih zemalja. Čini se da su se dobra i sa evropskim zakondavstvom usklađena zakonska rješenja našla u zapećku zbog medijskih polemika i pažnje koja je ovoj temi posvećena.

Ovo iz razloga, jer je upravo Zakon o Centralnoj banci usklađen sa najboljom međunarodnom praksom i evropskim pravom, pažljivo pripreman uz podršku MMF-a i Svjetske banke, uvažavajući najbolje evropska rješenja i  direktive iz ove oblasti. Njime će se ojačati nezavisnost Centralne banke, jer zakon predviđa nove značajno proširene nadležnosti članova Savjeta, a  u skadu sa Ustavom Centralnoj banci su data nova ovlašćenja i novi organi rukovođenja. Centralna banka dobija ulogu kreditora u posljednjoj instanci, u slučaju potrebe za djelovanjem u dijelu poboljšanja likvidnosti, a istovremeno i obavezu da preventivno djeluje na način da zaštiti finansijski sistem od budućih previranja. Istovremeno, predlogom je definisano da potpuno samostalno raspolaže svojom imovinom. Predloženim rješenjima u potpunosti se implementira princip nezavisnosti poštujući Ugovor o funkcionsanju Evropske unije. Na taj način, obezbijediće se institucionalna, funkcionalna personalna i finansijska nezavisnost. Nijesu li to najveći argumenti nezavisnosti i jačanja uloge Centralne banke koja u svakom ozbiljnom ekonomskom i finansijskom sistemu ima najvažniju ulogu, a to je da čuva stabilnost  jedne države?

Takođe, smatrali smo da novim zakonima treba uspostaviti mehanizme zaštite i kontrole finansijskog sistema u slučaju novog finansijskog kolapsa. Takvu ulogu imaće novo tijelo  Savjet za finansijsku stabilnost, koje će biti uspostavljeno po ugledu na preporuke lidera G20 i svjetskog Odbora za finansijsku stabilnost. Iako su i Vlada i Centralna banka tokom krize donijele set mjera koji je naš finansijski sistem učnio stabilnim, Savjet će imati ulogu da prepoznaje potencijalne rizike, sprečava i ublažava sistemske rizike u finansijskom sistemu Crne Gore, a, prije svega, preventivno djeluje u cilju sprečavanja novih finansijskih poremećaja. Ovo tijelo biće potpora i podrška Centralnoj banci u njenom djelovanju i očuvanju finasijskog sistema, pri čemu je cilj da Savjet ni na koji način ne ugrozi nezavisnost pojedinih regulatora čiji ga predstavnici sačinjavaju. Isto tako, to može biti uvod u postupno objedinjavanje finansijske regulacije u budućem periodu.

Predlogom Zakona o zaštiti depozita uskladili smo naš sistem zaštite depozita sa pravilima i načelima evropskog zakonodavstva u dijelu povećavanja nivoa zaštite depozita, skraćivanja rokova za postupanje Fonda u slučaju isplate garantovanih depozita, kao i unapređenja tehnika i procedura isplate. Na taj način, obezbijediće se najveći mogući stepen usaglašavanja sa evropskim i međunarodnim praksama uzimajući u obzir stepen razvijenosti finansijskog sistema u Crnoj Gori. Zakonom je predviđeno postepeno povećavanje nivoa garantovanog depozita, na način da će ovaj iznos u 2010. godini biti 20.000 eura, u 2011. godini 35.000 eura i 50.000 eura u 2011. godini. To će značiti da će već u 2010. godini 99% svih depozita biti zaštićeno, čime će se na neki način nastaviti trajanje Zakona o mjerama za zaštitu bankarskog sistema, koji se pokazao kao jedan od najznačajnijih instrumenata naše antikrizne politike. U zakon su inkorporirane direktive Evropke unije, prije svega, Direktiva 2009/14/EC kojom su države članice obavezane na ujednačavanje visine garantovanih depozita i skraćenje roka za isplatu garantovanog depozita

Donošenje izmjena i dopuna zakona o bankama i zakona o stečaju i likvidaciji banaka značiće  dalje usklađivanje sa bazelskim principima, preporukama MMF-a i Svjetske banke koji su ukazali na potrebu izmjena zakona, jačanje funkcije regulatora u cilju obezbjeđenja većeg stepena stabilnosti bankarskog sistema, a, prije svega, usklađivanje sa direktivama EU. Najveće izmjene se odnose na proširenje nadležnosti privremenog upravnika, te dodatne mogućnosti koje će supervizor imati na raspolaganju u pogledu izricanja mjera prema banci. U tom smislu, uvedene su i nove kategorije kao što su tzv. „purchase and assumtions“ transakcije, koje podrazumijevaju prenos imovine i obaveza na drugu banku. Navedene odredbe su pripremljene u cilju jačanja povjerenja u finansjiski sektor obezbjeđivanjem većeg stepena stabilnosti bankarskog sistema.

Primjena svih opisanih rješenja izvjesno će pomoći sprovođenju strukturnih reformi u jednoj od najvažnijih oblasti ekonomskog sistema.

dr Igor Lukšić, potpredsjednik Vlade i ministar finansija

Izbijanjem ekonomske krize, debata koja se vodila oko pitanja kako restartovati svjetsku finansijsku mašinu je stavila u drugi plan pitanje dugoročnih institucionalnih reformi - čak i u zemljama  u kojima su promjene bile od presudnog značaja. “Promjena” o kojoj govorim, ne odnosi se na dugoročnu fiskalnu održivost zemlje ili trgovinski i finansijski disbalans. Mogla bi se prije nazvati realnošću. Kao političar pozicije, znam da moram biti jako pažljiv u izboru riječi i njihove konotacije, ali neću okolišati: korupcija. To je neprijatelj sa kojim se ne smijemo nikada pomiriti, čak i ako bi nam pomogla da prevaziđemo fiskalne probleme u kratkom roku. Zašto? Zato što će ti korupcija zabiti nož u leđa.

Kada zemlje očajnički teže ekonomskom rastu, one moraju biti izuzetno oprezne u izboru načina za prevazilaženje prepreka koje im stoje na putu. Odnos između rasta i korupcije je već decenijama predmet rasprava (rad Paola Maura iz MMF-a je najvjerovatnije postavio temelje ovog koncepta). Neki su isticali da novac dobijen korupcijom pomaže u „podmazivanju“ točkova društva, dok su drugi tvrdili da se takav novac može više posmatrati kao „pijesak“ koji usporava te točkove. Zagovornici stanovišta „podmazivanja točkova društva“ su smatrali da je da podmićivanje obezbijeđuje funcionisanje birokratije. Više naučno rečeno, podmićivanje je „novac ubrzanja“ koji podstiče efikasnu proizvodnju osnovnih javnih dobara. Sa druge strane, zagovornici teorije „pijeska“ su tvrdili da korupcija umanjuje podsticaje za investiranje i inovacije, jer ugrožava sigurnost svojinskih prava. Korumpirana birokratija ima tendenciju kašnjenja u izdavanju ili odobravanju dozvola i licenci. Pored toga, korupcija može biti prisutna u kanalima u kojima je ne očekujete . Da skratimo priču: korupcija na kraju ubija ekonomski rast, jer stvara barijere i otežava ekonomski rast.  Stoga se suzbijanjem korupcije obezbjeđuju veće ekonomske slobode. Debata oko teorija „pijeska“ i „podmazivanja“ nije dostigla svoj vrhunac, budući da je većina podataka (da ne pominjem zdravi razum) ukazala na argumente istaknute u teoriji pijeska.

Ja, takođe, podržavam „teoriju pijeska”.

Zašto postoji korupcija? Američki ekonomista Daron Ejsmoglu i njegove kolege su 2000. godine istakli da je vrijeme krivo za porast koruptivnih institucija. Prema njihovoj teoriji, evropske imeprijalne sile su osnovale jako izrabljivačke rukovodeće insitucije u kolonijama u kojima je klima bila jako nepovoljna za Evropljane da emigriraju u velikom broju.  Kada su se Evropljani povukli, lokalne vlasti koje su naslijedile te institucije su nastavile sa istim zloupotrebama. Ejsmoglu i njegove kolege su utvrdile da institucionalna zloupotreba ima visok procenat učešća u BDP-u po glavi stanovnika.  

Možda previše okrivljuju vrijeme, ali je sigurno da to ima veze sa institucijama i zakonodavnim okvirom.

Evidentno je da se jugoistočna Evropa bori sa lošim institucionalnim nasljeđem. Za nas, organizovani kriminal i korupcija su naslijeđe komunizma, koji su se još više iskomplikovali sankcijama koje su nam uvedene devedesetih godina prošlog vijeka.

Postavlja se pitanje kako možemo pobijediti korupciju? Akademski tekstovi nam govore da je recept jednostavan, ali nije nimalo lak: vladavina prava, obezbjeđenje svojinskih prava, izgradnja institucija, veće zarade državnih zvaničnika, strožiji nadzor i država koja je veličinom mala, ali ubjedljivo jača u sprovođenju zakona. Ovaj recept koristimo godinama Ovo pitanje je postalo politički prioritet i ostvarili smo zavidne rezultate – na primjer, moje ministarstvo primjenjuje najmodernije alarmne mehanizme za identifikovanje slučajeva koji se odnose na pranje novca.

Ulozi su visoki: ukoliko posustanemo, suočićemo se kako sa posljedicama kašnjenja sa EU integracijama , tako i sa opadajućim ekonomskim rastom.

dr Igor Lukšić, potpredsjednik Vlade i ministar finansija

Ekonomisti, baš kao i ja, skloni su racionalnim argumentima. Istrajni smo u nastojanju da svoje stavove (ili predviđanja) baziramo na kristalno jasnim principima na kojima funkcioniše realnost ili makar kako bi trebalo da funkcioniše. Upravo zbog toga ekonomski teoretičari ponekad prilaze prirodnoj složenosti stvari kao složenom problemu ili ga jednostavno zanemaruju. Mada ne mogu tačno da citiram, mislim da je američki nobelovac Robert Lukas kazao da dobar ekonomski model treba da bude toliko jednostavan da može da se napiše na salveti. Međutim, ja čvrsto vjerujem, da kada se to svede na živote stvarnih ljudi, primjena logike nije uvjek najbolji pristup.

Zbog toga prihvatam racionalne argumente protiv eura sa dozom rezerve. U posljednje vrijeme jako je moderno biti kritičar eura. Poznati ekonomisti zagovaraju tezu da globalni učesnici na tržištu smatraju evropska najrazvijenija tržišta rizičnim, zbog nedostatka sopstvene valute,[1] dok  s druge strane kolumnisti govore da euro nije ispunio očekivanja kreatora.[2] Ovi argumenti sadrže zabrinjavajući stepen istine. Na primjer, tačno je da je euro izazvao veliku nefleksibilnost evropskih ekonomija [3] i da su troškovi ogromni.

Ali zar nisu kreatori zajedničke valute predvidjeli ovu mogućnost? Ako nisu, zašto su posljednjih godina opredijelili ogromne iznose u strukturne i kohezione fondove?

Mora da postoji razlog za euro koji nije samo politički.[4] Euro entuzijasti ističu da euro nije prvenstveno sredstvo ekonomske politike, već simbol evropskih integracija – nova evropska valuta za novo evropsko društvo. Budući da je razlog zajedničke valute čisto političke prirode, oni ističu da su ekonomski argumenti protiv valute uzaludni.

Međutim ekonomisti ne vole da isključe racionalne argumente isticanjem da je ovo pitanje politički motivisano. Dobre strane se moraju uzimati u obzir u zavisnosti od slučaja do slučaja. Osnovna jednačina se mora dopuniti novim koeficijentima.

Trebalo bi posmatrati euro kao stan u kojem žive različiti cimeri. U lošim vremenima cimeri često zaboravljaju prednosti zajedničkog života. Ipak,  činjenica da se epidemije brže šire u velikim gradovima ne podstiče mase ljudi da se sele u sela. Oni preferiraju prednosti dobre zdravstvene zaštite, koja se može postići samo kroz zajedničku saradnju. Oni preferiraju da ostanu u mjestu u kojem pripadaju – zajedno.

Projekat evropskog ujedinjenja je bio politička odluka koja se može ekonomski vrednovati. Otklanjanje barijera u trgovini je popločalo  put miru i prosperitetu, dok poboljšanje političkih odnosa između država članica osigurava njihov nepovrat. Troškovi i cijene su manje. Manje nacije su našle sklonište i sidro stabilizacije u zajedničkom tržištu (kao što je to bio slučaj sa Crnogorcima 90–ih godina kada smo uveli njemačku marku). Evropljani doživljavaju ogroman, prethodno nepoznat osjećaj slobode, jer se njihova valuta priznaje na cijelom kontinentu. Ovaj osjećaj slobode doprinosi njihovom blagostanju.

Istovremeno, euro nam pomaže da bolje sprovedemo reforme koje su nam neophodne za poboljšanje konkurentosti. Ove odluke nisu lake, ali su neizbježne. Ekonomski stručnjaci se slažu da je euro pomogao Crnoj Gori da uspostavi stabilnost i nisku stopu inflacije, čime je država postala privlačnija i sigurnija za strane investicije.[5] Potpuno se slažem sa Zdenekom Sikravom, stručnjakom za evropske studije na Masarik univerzitetu koji je rekao “činjenica da koristimo euro ne znači da ne trebamo da ispunimo sve uslove za ulazak u euro zonu ”.

Prednosti su vidljivije  kada uzmemo u obzir činjenicu da nije došlo do oružanog sukoba na europskom tlu u posljednjim decenijama - osim onog zbog kojeg svi duboko žalimo. Zajednička ekonomska svrha smanjuje šanse za sukob - i što jače ispletemo evropsku ekonomsku tkaninu, manja je vjerovatnoća za izbijanje sukoba. Zajednička valuta utjelotvoruje proces ujedinjavanja evropskih ekonomija. Ukidanjem simbola, sve ostalo će prije ili kasnije nestati.

Ovo je prava prilika za sagledavanje efekata uloženih milijardi u spašavanje zajedničke valute. Teško ih je izmjeriti, ali oni nesumljivo postoje.

dr Igor Lukšić, potpredsjednik Vlade i ministar finansija

Nakon prvog kvartala 2010. godine može se govoriti o stabilizaciji ekonomije i projekcijama blagog oporavka. U tom kontekstu hrabri i procjena MMF-a da će rast crnogorske ekonomije iduće godine od 4,6% biti jedan od bržih u regionu. Ipak, čini mi se racionalnim ostati u ovom trenutku pri procjenama koje su nešto konzervativnije, odnosno 3%, što je u skladu sa srednjoročnim budžetskim projekcijama.

Osnovni cilj ekonomske politike za ovu godinu ostaje nepromijenjen. Obezbijediti punu stabilizaciju ekonomskih prilika. To znači da je potrebno obezbijediti punu likvidnost državnog budžeta, nastaviti resturkturiranje velikih preduzeća što je uslov njihovog opstanka, obezbijediti otpočinjanje novog investivionog ciklusa koji bi se nastavio u godinama koje slijede i staviti u funkciju Investiciono-razvojni fond.

Ipak, jedna važna karika nedostaje. Pojačavanje bankarskih aktivnosti je jedan od neophodnih uslova da bi se osnovni cilj ostvario. Država, odnosno Vlada, imaju ograničene mogućnosti djelovanja prema bankarskom sektoru. Jedan od osnovnih instrumenata je politika garancija koja je prevashodno iskorišćena da bi se pomoglo restrukturiranje velih sistema, kao i otvorile šanse konsolidacije pojedinih srednjih preduzeća. Sličan mehanizam bi trebalo da bude instrument Investiciono-razvojnog fonda. Kako je problem malih i srednjih preduzeća uglavnom problem likvidnosti, kao i u brojnim drugim zemljama jedan od zadataka je i kreirati alternativne mehanizme bankarskom sektoru. Neke od ideja obuhvataju proizvodnju faktoring usluga ili po ugledu na neke druge zemlje uspostavljanje berze potraživanja koja bi pomogla sprovođenju multilateralnih potraživanja.

U međuvremenu, za očekivati je i da će banke pročistiti svoje aktive i dodatno se kapitalizovati. Ohrabrujuće su najave pojedinih banaka kada su paketi refinansiranja u pitanju, odnosno dinamika drugih kada je u pitanju povlačenje sredstava od EIB-a i KWF-a u pitanju. Generalno, međutim, aktivnosti realtivno manjih banaka ne mogu kompenzirati neaktivnost većih i u tom smislu potrebno je dodatno djelovanje Centralne banke. Set novih zakona iz oblasti bankarskog sektora će, svakako, primjenom najbolje svjetske prakse pomoći.

S druge strane, neophodno je promovisati kulturu preduzetništva. Bez nje nema tržišne ekonomije, ali ni razvoja ekonomije. To znači malo više kreativnosti u izboru biznis ideja. Potencijalno svaki uvezeni predmet je biznis šansa i to ne samo crnogorska već regionalna. Ugovori o slobodnoj trgovini dodatno generišu ideje koje se više ne smiju isrpljivati samo u stanogradnji, trgovini ili uslužnim djelatnostima. Investiciono-razvojni fond bi i u tom smislu mogao pomoći – promovisanjem biznis ideja.

Istovremeno, situacija sa javnim finansijama pojedinih članica EU zabrinjava. Upućuje na oprez i potrebu da zemlje razmišljaju o što je moguće više back-up opcija. U tom kontekstu, baca se novo svijetlo na potencijalni aranžman sa MMF-om, s ciljem afirmisanja ekonomske politike koju Vlada vodi i na taj način obezbijedi sinergija u odnosu na evropska tržišta kapitala.

S poštovanjem,

dr Igor Lukšić, potpredsjednik Vlade i ministar finansija